Muke tinejdžera: ne prihvataju me u društvu

Muke tinejdžera: ne prihvataju me u društvu

Tinejdžersko doba je specifično po mnogo čemu. Za većinu roditelja predstavlja noćnu moru jer su njihova deca, do juče pametna i otresita, odjednom postala nekako sumnjičava i nesigurna u sebe. Zatvaraju se pred roditeljima, a neretko i pred drugim ljudima sa kojima su do skoro bili bliski. Osećaju se anksiozno, neprihvaćeno i nevoljeno, iako se roditeljima i drugim bliskim osobama iz okruženja čini da za to nema razloga.

Znaci neprihvatanja u grupi

Iako se nekada tinejdžeri i sami požale da ih društvo u školi, na sportu ili u komšiluku ne prihvata kako treba, češće će direktna žalba izostati. Umesto da se požale roditeljima i potraže rešenje, tinejdžeri se povlače u svoj svet, postaju tužni, plačljivi, neraspoloženi, osetljivi na kritiku ili pak razdražljivi i odgovaraju roditeljima.

Generalno, roditelji u neko doba primete da im se dete izmenilo, odnosno da je postalo osetljivije i nesigurnije u sebe i svoje rezultate. Neka deca, koja imaju dobro razvijene odnose sa roditeljima, požaliće se na konkretne neprijatne događaje. Zato je od najveće važnosti da deca imaju puno poverenje u svoje roditelje ili bar jednog roditelja.

Ovo pitanje je veoma važno i ne treba ga shvatiti kao prolaznu fazu i problem koji treba ostaviti detetu da rešava samostalno. Razlog je poznat većini roditelja. Ukoliko se dete ne uklapa u željenu vršnjačku grupu, može se okrenuti grupi dece koja su sklona nepoželjnom, asocijalnom ponašanju. I ono čega se roditelji najviše plaše – može se okrenuti grupi dece koja koriste psihoaktivne supstance, već od osnovne škole. Tada problem postaje mnogo kompleksniji i teži za rešavanje.

Šta roditelji mogu da učine?

Najpre treba dopreti do deteta i utvrditi postojanje problema. Zatim sa detetom treba povremeno analizirati ponašanje drugih ljudi iz okruženja, kako bi se dete navikavalo da ponašanje ljudi posmatra iz više uglova i razume njihove motive. Ovo, naravno, zavisi od afiniteta i sposobnosti deteta. Svakako, detetu se može skrenuti pažnja na motive vršnjaka, koji ne moraju uvek biti ispravni, a često vode u konflikte.

Zatim dete treba učiti kako da konflikte rešava na najbezbolniji i socijalno najprihvatljiviji način. Bežanje od konflikta gotovo nikada nije rešenje, već pre vodi izolaciji deteta ili njegovom nepoštovanju u grupi.

Ne treba dete kritikovati što se ne uklapa u grupu, niti insistirati na uklapanju. Iako dete ima potrebu da se uklapa, treba da prihvati da to trenutno ne ide bez problema. Dalje, problemi su jednostavno sastavni deo života.

Zatim, treba raditi na podizanju samopouzdanja kroz razvijanja različitih veština, postavljanje ciljeva i njihovo ispunjavanje. Ovo je posebno važan zadatak kojim dete stiče određene veštine važne za ceo život.

Turbulentan tinejdžerski period je i period kada je njihov individualni napredak najvidljiviji, ali se retko odvija bez problema. Zapravo većina tinejdžera ima u nekom periodu manje ili više izražen problem sa uklapanjem u vršnjačke grupe.

Neadekvatna socijalizacija putem društvenih mreža

Tinejdžeri danas provode mnogo više vremena na internetu, i uopšte ispred ekrana, nego što je bio slučaj ikada ranije. Stoga ih treba razumeti jer je njihova komunikacija sa vršnjacima svedenija nego ranije i daleko manjeg obima. To znači da imaju manje prilike da vežbaju komunikaciju i održavanje privatnih relacija, nego ranije generacije.

Naročito je interesantno to što su društvene mreže mladima donele mnoštvo kontakata, ali su te veze suštinski pseudo socijalne. Putem društvenih mreža se ne odvija prava socijalizacija ličnosti i to ne treba nikada zaboraviti. Da bi se dete adekvatno socijalno razvijalo, neophodno je da bude u neposrednom kontaktu sa svojim vršnjacima. Veštine komunikacije i kreiranje prijateljskih odnosa se razvijaju isključivo kroz neposrednu komunikaciju i jasno izražavanje sopstvenih misli, stavova, želja… itd.

Da bi se tinejdžeri povezivali adekvatno sa vršnjacima neophodno je da se sa njima viđaju i mimo škole, kroz druženja u grupi. Zato je neophodno ograničavati vreme provedeno ispred različitih ekrana i stimulisati dete da se uključuje u različite aktivnosti van kuće i da se druži sa vršnjacima.

Ukoliko je problem sa uklapanjem deteta u grupu veoma izražen ili udružen sa strahovima i fobijama, neophodno je potražiti stručnu pomoć.

Zorica Zarić, specijalni pedagog – defektolog, psihološki savetnik, vam je na raspolaganju za sva pitanja i besplatne online konsultacije.

Spread the love

Add Your Comment