Roditelj uvek želi najbolje svom detetu, ali…

Roditelj uvek želi najbolje svom detetu, ali…

Prema definiciji iz Pedagoškog rečnika vaspitanje je svesna, namerna i organizovana delatnost koju vrši vaspitač kao posrednik između društva i vaspitanika, razvijajući prema određenom društvenom cilju i pomoću određenih sadržaja, psihofizičke dispozicije vaspitanika. Da li je to baš sve tako? Da li je roditelj kao vaspitač deteta uvek svestan vaspitanja? Da li roditelji uvek imaju jasan cilj vaspitanja pred sobom? Ko određuje društvene ciljeve vaspitanja? Da li je moguće na osnovu toga izdvojiti najčešće greške roditelja?

Svesno vaspitanje

Pitanja bi moglo biti mnogo, ali ćemo se ovog puta zadržati kod svesnosti roditelja kao osoba koji imaju veliki zadatak da svesno (koliko je to moguće) vaspitavaju decu.

Roditelji, kao i druge osobe koje s kojima dete povodi vreme (babe, dede, tetke), treba da u što većoj meri imaju svest o vaspitanju deteta. Kažemo treba, u realnosti je to češće izuzetak (naročito kod baba i deda) i na decu utiču mnogi nesvesni sadržaji koji su vidljivi u porodici i širem okruženju.

Deca najviše uče kada mi to ne vidimo!

Duško Radović kaže da bi vaspitanje bilo lako kada bi deca imala samo uši, ali ne i oči. Na žalost mnogih roditelja, deca više uče posmatrajući ponašanje roditelja i drugih ljudi u okruženju nego što usvajaju izrečene savete i pravila. Nekada je tako i bolje, rekli bismo, jer ni pravila i saveti ne moraju biti bez mana.

Šta podrazumeva svesno vaspitanje?

Svesno vaspitanje kreće od roditelja koji najpre dobro poznaju sebe, imaju jasno definisane sopstvene životne vrednosti, duboko razumeju sopstvene roditelje i svoj odnos sa njima. Dakle svestan roditelj je onaj koji je već dosta radio na sebi, upoznao sebe kroz mnoštvo odnosa sa drugima i različitim pomoćnim praksama (psihološko savetovanje).

Svesno roditeljstvo je svesno donošenje odluka o detetovom životu, provođenju vremena, ishrani, socijalnim kontaktima, učenju i zabavnim aktivnostima. Važan deo svesnog roditeljstva je i praćenje efekata / posledica svesno donesenih odluka, kao i ispravljanje neminovnih greška nastalih iz najbolje namere. Podrazumeva svestan razvoj detetovih potencijala i stalnu prisutnost u detetovom životu.

Svestan roditelj neminovno mora povremeno biti u sukobi sa pojedinim vladajućim društvenim raspoloženjem ili uobičajenim praksama jer kao svestan čovek ima izražen kritički stav prema pojavama koje ga okružuju.

Svesno roditeljstvo ne predstavlja postizanje savršenstva, već jedan osvešćen odnos prema sebi kao roditelju, odnosu sa detetom i detetovom okruženju.

Najčešće greške roditelja

  • Razmislite da li previše hvalite dete. Ako dete stalno dobija pohvale za sve što učini, postoji mogućnost da postane zavisno od pohvala i da ne razvije samokritičnost. Samokritičnost je vrlo bitna osobina koja omogućava sveukupan razvoj ličnosti i kvalitetno funkcionsanje sa drugm ljudima. Nužno je da se razvija u detinjstvu jer kasnije ide mnogo teže ili ne ide. Osobe koje nemaju razvijenu samokritičnost mogu da razviju narcisoidni poremećaj ličnosti.
  • Da li detetu dajete pravo na izbor? Dete neće razviti osećaj samostalnosti i odgovornosti ako se ne susreće sa sopstvenim slobodnim izborima i ne snosi posledice sopstvenih izbora. Sa druge strane, ako se u tome preteruju i ako dete stalno ima mnogo prilike da bira, može da se izgubi u svemu i da postane suviše izbirljivo. Izbori treba da se prave pre svega kod bitnih stvari pri kojima dete može da posmatra uzročno – posledičnu vezu izbor – odgovornost za posledicu.
  • Previše kažnjavanja vodi nesigurnosti deteta, ali i emotivnom udaljavanju deteta od roditelja. Umesto da kažnjavanje proizvede jači autoritet roditelja, ako je preterano, prečesto ili lišeno adekvatnog objašnjenja, kažnjavanje slabi roditeljski autoritet. Sličan efekat ima i previše izražen kritički stav pema stvarima koje dete radi. To takođe može da dovede do velike nesigurnosti, kako u detinjstvu, tako i u kasnijim godinama. Kažnjavanje detata je vrlo osetljiv alat u vaspitanju i sa njim treba pažljivo rukovati.
  • Ignorisanje deteta spada u najčešće greške roditelja koji su obično prezauzeti. Dete koje je često ignorisano imaće sklonost da se povlači u svoj svet i da često krije svoje brige i probleme. Ako je mnogo izraženo, tj. ako ga praktikuju oba roditelja, dete može razviti osećaj inferiornosti ili kompleks niže vrednosti.
  • Izbegvanje odgovornosti za pojedine postupke deteta, sa obrazoženjem da je dete nešto samo biralo ili je drugi roditelj/rođak izabrao ili dozvolio. Nužno je imati na umu da su, bez obzira na veliki uticaj okoline, za dete, njegov razvoj, zdravlje i vladanje ipak odgovorni samo roditelji. Da, to zvuči prilično surovo, ali je realnost.
  • Razmaženo dete ili nepostojanje granica u vaspitanju /postavljanje nejasnih granica je veoma česta roditeljska greška, koja se obično pravda velikom ljubavlju. Pitanje granica u vaspitanju je vrlo osetljivo i ne može se govoriti o čvrstim pravilima koja bi važila za sve porodice. Granice u odnosu deteta i roditelja treba da budu nedvosmislene, jasne i da važe uvek. Ipak, nih je negde najteže odmeriti, naročito ako se roditelji među sobom bitno razlikuju po vrednosnom sistemu i mišljenju.

Šta učiniti kada ne vidite rešenje?

Većina roditelja će bar jednom tokom perioda gajenja dece imati osećaj da su problemu koji ne znaju da reše. Uglavnom su to te najčešće greške roditelja, ali nije pravilo. Problema je mnoštvo, ali i mogućih rešenja nije malo, naročito ako se konsultuje internet, literatura i drugi roditelji. Zbunjeni roditelji se mogu naći pred šumom različitih mišljenja, stilova vaspitanja i čak rigidnih stavova iz okruženja.

Ipak za pravo rešenje, koje će biti dobro izbalansirano, sa dubokim razumevanjem postojećih odnosa, treba konsultovati stručnu osobu.

Zorica Zarić je specijalni pedagog – defektolog, sa višedecenijskim iskustvom u radu sa decom, mladima i roditeljima koji se nalaze u problematičnim životnim periodima.

Konsultacije možete zakazati na telefon: +381 64 110 9 444.

Spread the love

Add Your Comment